O vršnjačkom nasilju 1

Zamislite koliko je teško žrtvama nasilja da javno govore o tome, kada je meni pišući ovaj tekst koji će govoriti o raznim oblicima nasilja kojih sam bila, neposredno, deo, neizmerno teško.

S obzirom na to da želim javno da govorim o svemu, bez griže savesti, tekst i situacije su apsolutno istinite, dok su imena lica modifikovana. Vraćam se na period od 2003. godine kada sam započela školovanje pa do današnjeg dana.

Ne treba osporavati da je nasilja bilo i pre nego što se o njemu počelo javno govoriti, samo se mora donekle priznati da je sada sve češće i da se ljudi sada slobodnije obraćaju za pomoć socijalnim ustanovama, policiji, medijima. Danas možemo raspoznati više oblika nasilja, kao što su: socijalno (vršnjačko), fizičko, psihičko, seksualno, elektronsko, ali i ekonomsko nasilje. Ono što mogu da primetim, iz mog ugla, jeste da su socijalno i ekonomsko nasilje oduvek bili na nekom vrhu lestvice, dok se razvojom tehnologije elektronsko pojavilo tek pre nekoliko godina.

Osnovna škola. Deca k’o deca. Svađaju se, mire se, omalovažavaju, izbegavaju, nekog konstanto zezaju, šamaraju, a kad odrastu da li se ikada sete onog malog „JA“ i požele da išamaraju sebe? Kažu li da će svoje dete vaspitati drugačije, da će ga učiti pravim vrednostima, da će mu ukazati na to da se jedna vršnjakinja ubila jer nije mogla da podnese to što je neprihvaćena? Hoće li im biti žao onih koje su provocirali i svakodnevno im uništavali najlepše đačko doba? Da li će osetiti potrebu da se izvine onima koje su uvredili ili će misliti da je ipak kasno? Ne znam.

Zato što su nas učili da su prljavi i nevaspitani kradljivci druge verske pripadnosti zato su nam Romi (Cigani), pripadnici nacionalne manjine, uvek bili meta za ismejavanje, ruganje i vređanje. Sećam se tog nekog perioda kada je Tijana želela da bude prihvaćena i deo grupe belih devojčica. Kada se konstantno „ložila“ na dečake koji su se udaljavali od nje, jer „ciganka“.  Kada je u školskom dvorištu bilo malo hlada, malo Sunca, a zbog Tijanine alergije niko nije hteo da stane s njom u hladovinu, nego se namerno šepurio na Suncu. Jeste, bila sam deo te grupe devojčica koja je stajala na Suncu.

Jelena je bila muškarača. Igrala se klikerima s dečacima, fudbala i svih igrica koje su za dečake. Sećam se bio je to treći razred kada smo mogli da biramo da li želimo da učimo francuski jezik ili ne. Jedine smo od devojčica bile koje nisu želele da ga uče u tom razredu. Družile smo se. I dan danas se družimo, ali je ona zbog neprihvaćenosti ostalih devojčica i ismevanja kako je muškarača morala da se prebaci u drugu školu. Žao mi je. Istinski mi je žao, jer je ona uprkos tome svemu, izrasla u jednu normalnu devojku koja sada ima dečka, koja se sada nekim delom druži sa nama iz bivšeg odeljenja, koja je mogla biti deo istog, a ipak nije.

A u odeljenju uvek neko ko će se praviti da je najpametniji ili je zaista bio pametan?! Ono kad roditelji žele u periodu pre škole da nauče dete da piše, čita, broji, pa mu prva dva razreda budu dosadna, pa od dosade krene da uči unapred, a onda se opredeli da to bude istorija, pa u 5. razredu zna istoriju sveta. U celoj toj iritantnosti, podjebava druge i puštanjem kose počinje da liči na devojčicu. Predmet sprdnje, odbačen u društvu zbog svoje „prepametnosti“, Pecin krug ljudi sa kojima se druži se smanjuje i on biva u neku ruku socijalno ugrožen.

Šta se dešava kada je neko socijalno ugrožen, izbeglica, dete iz mešovitog braka, ne živi ni u kući, ni u stanu, već u privremenoj prizemnoj građevini rasklapajuće konstrukcije. Nemate normalno kupatilo, dovoljno prostora za članove porodice, mir za učenje, prostora da pozovete društvo. Samim tim, ne oblačite se atraktivno, oslabi vam vid, a jebeno niko nema razumevanja za to. Da sam znala tada kao dete da poštujem ove razlike nikada se ne bih podsmevala Katarini. Nikad. Crnog tena zbog majke druge nacionalnosti, govorili su da je ciganka. Zbog devijacije nosa, često ruku savijenu u laktu su stavljali na nos i imitirali nju. Zbog njenog stajlinga uklapajući roze, narandžastu, zelenu, plavu i crvenu boju rugali su joj se. Da bi dobila zrno nečije iskrene pažnje i drugarstva, učila je za dvoje, troje, pomagala na kontrolnim i pismenim zadacima, prepisivala sveske, crtala likovne radove (veliki talenat), a onda zbog javnog omalovažavanja ne pristaje na ekskurzije, malu maturu, zatim veliku maturu, a onda prekida svaki kontakt sa osobama iz prošlosti.

Dobio si četvorku i plačeš. Nastavnici te uporno teše da ćeš popraviti već sledećeg časa i da nisi ovoga puta znao za 5 kao Aleksandar. Kriv ti je Aleksandar što je znao bolje i što će dobiti nagradu od roditelja, a ti batine. Darko. Kada on dobije peticu roditelji mu kažu „Očekivali smo, učio si“, a kada dobije lošiju ocenu, bude u kazni, uči po ceo dan, inače kaiš i varjača. Roditelji nezadovoljni svojim životom i onim što su ostvarili žele to nezadovoljstvo da prebace na nos potomaka i da im na silu podmetnu šta treba da rade, koliko da uče, čime da se bave itd.

Prve simpatije, poljupci, „otimanje dečka“, sve je to deo nekog 5.,6. razreda kada je Tanja, koja je važila za najjaču devojčicu koje se svi plaše, išamarala moju najbolju drugaricu. Stajala sam pored nje, kao njena jedina odbrana, dok joj je oko desetak šamara lupala Tanja i to veoma jakih šamara. Razlog šamaranja nije se ticao Tanje, već njene najbolje drugarice Vanje, ali Tanja je ipak bila strah i trepet koja je za sobom vukla celo drugo igralište. Ako pokušaš da je sprečiš da udari nekog, cela masa skače na tebe i gotov si. Barem je to tako izgledalo u očima jedne dvanaestogodišnjakinje. Vanja je bila zaljubljena u nekog dečaka iz druge škole, ali se taj dečak zaljubio u moju najbolju drugaricu i to je bio glavni razlog. Da li je Tanju ikada grizla savest zbog toga? Ili kada je Taru šamarala jer je kupila istu majicu kao i ona? Ili kada je vređala i ucenjivala Sanju jer je kupila iste štikle za maturu?

Nekada su dani posle školske nastave bili ispunjeni igrama propraćene smehom, a nekad suzama. Ne znam ko je smislio igru da dečaci jure i šibaju nekim prućem devojčice, a one beže. Nije mi bilo nimalo zanimljivo, ali kada mi je ponestalo snage za trčanjem dobila sam po „nozi“. Oduvek zaštićenu mene je neko udario, bezrazložno, u igri, toliko da su suze same navirale. Bio je to Saša, najniži u vrsti, najsitniji dečak, kom je u 2. razredu preminuo tata. Odrstao uz dva starija brata, majku i drugo igralište. Volela sam ga, čak i najviše od svih poštovala, jer sam tada, u to vreme, osećala potrebu i ljubav roditelja, a znala da je on ipak nema u tom obliku. Fizički je brutalno nasrnuo na mene, dok sam ja psihički na njega. U afektu, rekla sam mu: „Idi poseti tatu“ i kajem se. Da li bi se iko ikada setio loših stvari koje je radio ili govorio drugima i istinski se kajao? Ne znam. Ali, to je bilo iz besa i nadam se da mi je bar nekad oprostio to.

Još uvek nisam saznala ko je to dva dana, noć i dan, za redom, slao poruke na moj mobilni telefon. U jednom delu dana mu se sviđam i jedva čeka da me vidi, dok bi me u drugom zezao,  a u trećem pretio kako me čeka posle škole. Mislila sam da će proći, ali posle drugog dana sam se obratila mami i ona mu je sastavila neku poruku posle koje me više nije uznemiravao.

Darija je bila omiljena nastavnici muzičkog, išla je na hor, pevala, ali se nikom nije činilo da ona zaista dobro peva. Često je imala lapsuse i zbog njih je često bila ismevana. Tanja joj je često pretila, a ona se na sve moguće načine približavala njoj samo da ne bi dobijala batine.

Postojala je i jedna Jelica iz drugog odeljenja. Večito usamljena, nenasmejana, posvećena školi, učenju, bez nekog preteranog života van nje. Imala je jednu jedinu drugaricu u to vreme osnovne škole, čije se drugarstvo nastavilo i u srednjoj i na fakultetu, a onda zbog tog učestalog nezadovoljstva tokom života i ko zna čega još izvršila je samoubistvo.

Anja nikad nije bila na meti vršnjačkog nasilja, ali je to sačekalo u dvadesetim. Ona je žrtva psihičkog nasilja koje trpi od svog dečka. Sve više mladih parova je pod ovom torturom bilo od strane devojke ili dečka, te se ovaj oblik nasilja ne prepoznaje kao takav, već kao nešto što je normalno. Zamislite samo da ne možete da izađete ispred zgrade, a da se niste javili da ste izašli? Ili recimo da morate da odate tajnu najbolje drugarice? Ili da vam se brani da se družite sa najboljim prijateljima, jer oni loše utiču na vašu vezu? I što je najčudnije, zamislite da vaši roditeji isto ne vide problem u tome i da vas puštaju da tako s lancima i katancima koračate gradom od faksa do stana i tako u krug.

Doba kada bi trebalo da ste najviše zaštićeni i bezbrižni za nekog može da se pretvori u pravi pakao, a da ga spokojstvo čeka tek u dvadesetim. Tako se Tijana udala za Ciganina i napravila s njim srećnu porodicu, tako su se Darkovi roditelji razveli, a on počeo da živi život van nasilja, Katarina izvršila plastičnu operaciju nosa, skinula dioptriju i pobegla od svih, najboljoj drugarici je trajno to urezano u sećanju, ali je učinilo daleko jačom za život, dok za ostale ljude iz priče nemam informacije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari